O Murvici

 

 

 

Čuj, to su zvona Svetog Paškvala;
Murvičani kliču: - Bože, hvala! –

(P. Despot)

ŽUPA MURVICA

Župni Ured Murvica

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

župna crkva BEZGREŠNOG ZAČEĆA BLAŽENE DJEVICE MARIJE

mjesni župnik: don Ivica Jurišić

 

 

Crkva je sagrađena 1898. godine. Akcija za njezinu izgradnju započeta je 1893., nakon što je izgorjela dotadašnja župna crkva na groblju. Blagoslovljena je 8. siječnja 1899., a posvetio ju je 13. studenog 1912. nadbiskup Vinko Pulišić. Obnovljena 1989. U Domovinskom ratu srbočetnici pogodili su crkvu topničkim granatama u više navrata (28. rujna, 5. i 6. listopada 1991.), pri čemu su nastala teška oštećenja na sjevernom zidu, pročelju i zvoniku, a unutrašnjost crkve izgorjela je u nastalom požaru te tako i sav crkveni inventar, neogotički drveni oltar s kipom Bezgrješne, kip Srca Isusova i zavjetni kip sv. Paškvala, a nestala su i dva zvona. Crkva je obnovljena i produžena 1998. SPOMENIK JE KULTURE.

U obnovljenoj crkvi sada je kameni oltar prema puku, a posvetio ga je nadbiskup Ivan Prenđa; kamena krstionica (tip Višeslavove); iza oltara prema puku drveni poliptih u tehnici intarzija koji prikazuje Bezgrješnu Bogorodicu, bl. Alojzija Stepinca, sv. Leopolda Mandića, sv. Petra, sv. Pavla i radosna otajstva krunice. Kipovi Bezgrješne i sv. Paškvala, drveni. Na crkvi je zvonik-preslica s dva zvona.

Stara župna crkva Pohođenja BDM nalazi se na groblju. Nije poznato kada je sagrađena, ali se zna da je koncem 17. st. bila porušena, a 1868. donekle obnovljena. Ova je crkva tri puta mijenjala svog naslovnika: godine 1754. posvećena je Gospi od Sniga, koncem 18. st., prije proširenja, posvećena je Gospi od Ružarija, a od 19. st. do danas Gospi od Pohođenja. Kada je 1893. stradala od požara, nije obnavljana, nego tek prekrivena. I ona je teško stradala u Domovinskom ratu. Obnova započeta 1994. završena je u kolovozu 1995. kada su na zvonik-preslicu postavljena dva zvona.

Župna kuća obnovljena je 1903. i 1990.

 

Murvica ima svog patrona, sveca zaštitnika, svetog Paškvala (sv. PASCAL BAYLON), prema kojem su nastajale i mjesne svetkovine.

Sv. Paškval slavi se 17. svibnja.

Među kršćanskim narodima različiti su nazivi za Uskrs, ali je termin Pasha općeprihvaćen. U antroponimiji kršćanskih naroda od riječi Pasha izvedeno je više osobnih imena. Kod romanskih naroda najčešće je zastupljeno muško ime Paskal. U srednjem vijeku iz latinskog imena Paskalis u pojedinim jezicima nastaje kasniji oblik Paskal. Izvedenice nastale iz tog imena česte su u talijanskom jeziku: Paskale, Paskalino, Paskavilo, Paskaneti, Paskvale ili tvorbom deminutiva - i nastaje Paskvalin, u Dalmaciji Paškvalin, dok su Paskala i Paskalina najčešći ženski oblici.

Sveti Paškval rođen je 24. svibnja 1540. u Torre Hermosi, Aragon (današnja Španjolska) u roditelja Martina Baylona i Elizabeth Juber. Preminuo je 17. svibnja 1592. u Španjolskoj (Vallareal). Godine 1618. proglašen je blaženikom od Pape Pavla V, a 16. listopada 1690. godine Papa Aleksandar VIII proglašava ga svecem Katoličke crkve.

 

  Murvičani slave sv. Paškvala od kraja 19. stoljeća, kad je izgrađena nova crkva koja je posvećena Bezgrešnom začeću BDM.

Kako je večina ravnokotarskoh mjesta uz glavnog zaštitnika imala i jedan dan koji je bio sajam u selu, tako je i Murvica počela slaviti sv. Paškvala koji je bio veliki štovatelj Euharistije. S obzirom da je najprije bio pastir, postao je i zaštitnikom blaga, tako se na taj dan događao sajam, vjerojatno stoke, i slavila se sv. Misa.

 

 SVETI PASCHAL BAYLÓN, redovnik (1540.-1592.)

Presveta je euharistijska tajna od Velikog četvrtka pa sve do danas uvijek imala svojih velikih poštovalaca, klanjalaca i zaljubljenika. Jedan je od njih bio i ponizni franjevački brat sveti Paškval. Njegova je ljubav prema Euharistiji bila tako žarka da ga nazivaju "serafom Euharistije".

Paškval je bio sin Martina Baylóna i Izabele, rođ. Jubera. Rodio se baš na veliki duhovski blagdan 24. svibnja 1540. u Torre Hermosa, u Aragonskom kraljevstvu, današnjoj španjolskoj. Već od ranog djetinjstva pokaza izvanrednu ljubav prema molitvi i pobožnost prema Euharistiji. Ta velika tajna naše vjere privlačila ga je poput snažnog magneta sve više k sebi.

Prvi posao koji je obavljao mali Paškval bilo je čuvanje domaćega stada. Nalazeći se na livadama u otvorenoj Božjoj prirodi, dao je oduška svojoj sklonosti prema molitvi te mnogo molio, razmatrao, ali i činio pokoru. Postio je i bičevao se.

Kad je Paškvalu bilo 18 godina, u njemu je dozrela odluka da se Bogu sasma daruje i posveti u redovničkome zvanju. Zato je pokucao na vrata samostana Svete Marije Loretske, koji je pripadao reformiranim franjevcima, po sv. Petru da Alcantara zvanima alkantarincima. Tada je bilo mnogo zvanja pa su redovnici pravili veći izbor i nisu na laku ruku primali one koji bi se javljali za samostan. Tako su i Paškvala odbili rekavši mu da jedno vrijeme još pričeka pa će ga onda primiti u red.

Paškval je, u želji da bude u blizini spomenutoga samostana, našao zaposlenje kao pastir stada kod nekoga bogata gospodara po imenu Martin Garcia. Taj je tako zavolio mladoga pastira da ga je htio posiniti i učiniti baštinikom svoga bogatstva. Paškval je brzo izišao na glas svetosti pa ga franjevci napokon primiše u svoju zajednicu. I sada nitko sretniji od njega. U loretskome samostanu položio je 2. veljače, na blagdan Isusova prikazanja u hramu, svečane redovničke zavjete, prikazavši se sav Gospodinu. Poglavari su mu ponudili da postane svećenik, ali on je tu ponudu iz poniznosti otklonio. Želio je ostati ponizan i jednostavan brat, pa je kao takav vjerno služio Gospodinu i braći u samostanima u Jativi i Valenciji. Uz poniznost resila ga je i izvanredna blagost pa je bio mio i drag svima.

Iako je bio bez naobrazbe, često je pitan za savjet, jer je bio pun mudrosti, što dolazi odozgora. Bio je obdaren raznim mističnim milostima, darom čudesa i ulivenoga znanja. Zato ga je g. 1576. španjolski provincijal poslao generalu reda Cheffontainesu, koji se tada nalazio u Parizu, a radilo se o jednoj veoma hitnoj i važnoj stvari. Za brata Paškvala, koji je putovao u franjevačkom habitu, bilo je to opasno putovanje, jer je posvuda po Francuskoj bilo fanatičnih kalvina - hugenota, upravo bjesomučnih na sve ono što je bilo katoličko. Oni su ga napadali, izazivali, rugali mu se, a i zlostavljali ga. Jednom jedva umaknu smrti kamenovanjem. Bilo je to kad je s kalvinima raspravljao o Euharistiji, braneći svim srcem to uzvišeno otajstvo, a za koje bi spreman proliti i svoju krv. Ipak je sretno umaknuo svim zasjedama i stigao u Pariz te generalu reda predao važna pisma. Vrativši se kući s toga opasnoga putovanja, sastavio je knjižicu u kojoj su bile skupljene izreke što su dokazivale Isusovu stvarnu prisutnost u Euharistiji i vlast danu od Isusa rimskome biskupu. Bile su to baš one istine koje su kalvini tada najviše napadali. Izmučen velikim pokorama, svetac je u 53. godini života osjetio da mu se bliži kraj. Umro je kao što se i rodio baš na blagdan Duhova 17. svibnja 1592. u Villa Real, nedaleko od Valencije. Sprovod se poniznoga brata pretvorio u pravi trijumf. Crkva je po svojim rimskim prvosvećenicima izrekla o njemu također svoj sud. Papa Pavao V. 29. listopada 1618. proglasio je Paškvala Baylóna blaženim, a 16. listopada 1690. papa Aleksandar VIII. svetim. Papa Leon XIII. proglasio je sveca Euharistije 28. studenoga 1897. zaštitnikom svih euharistijskih djela i društava, a nešto kasnije zaštitnikom međunarodnih euharistijskih kongresa, tih najvećih katoličkih manifestacija našega stoljeća.

Za vrijeme građanskoga rata u španjolskoj (1936-1939), kad je "u ime slobode" bjesnila slijepa mržnja na sve što je bilo katoličko, svečevo tijelo najvećom pobožnošću poštivano u Villa Real, bilo je obeščašćeno i djelomično uništeno. Dijelovi koji ostadoše s najvećom su počašću g. 1952. vraćeni na svoje staro mjesto u Villa Real.